Santiniketan
| Santiniketan | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Država |  Indija |
| Godina uvrštenja | 2023. (45. zasjedanje) |
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Mjerilo | iv, vi |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:1375 |
| Koordinate | 23°40′49″N 87°41′06″E / 23.68028°N 87.68500°E |
Santiniketan (hindi: हिन्दी, Šantiniketan; što znači „prebivalište mira”) je susjedstvo (fizička društvena zajednica unutar grada) u gradu Bolpuru, distrikt Birbhum u indijskoj državi Zapadni Bengal, oko 152 km sjeverno od Kolkate. Osnovao ga je 1901. god. Rabindranath Tagore, slavni bengalski pjesnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1913. god. kao studentski dom i centar za umjetnost temeljen na drevnim indijskim tradicijama i viziji jedinstva čovječanstva koja nadilazi vjerske i kulturne granice (Visva Bharati).[1]
Organizacija i građevine Santiniketana su se jako razlikovale od prevladavajućih britanskih kolonijalnih arhitektonskih orijentacija s početka 20. st., ali i europskog modernizma tog doba. Santiniketan predstavlja pristupe pan-azijskoj modernosti, crpeći inspiraciju iz drevnih, srednjovjekovnih i narodnih tradicija iz cijele regije. Zbog toga je upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji 2023. godine[1].
Godine 1863., Maharshi Devendranath Tagore uzeo je u trajni zakup 20 jutara (81.000 m²) zemlje s dva stabla chhatima (Alstonia scholaris) u Raipuru, Birbhum i tamo je sagradio pansion Šantiniketan Grihu. Pored pansiona izgradio je dvoranu dimenzija 18 x 9 metara za Brahma molitve, inspiriran Kristalnom palačom (izvorno izgrađenom u Hyde Parku u Londonu za Veliku izložbu 1851.) i cijelo područje je postalo poznato kao Santiniketan. Krajem 19. st. nasuprot njemu, malo selo Bhubandanga je raslo i spojilo se sa selom Bolpurom.
Godine 1901. Rabindranath Tagore je pokrenuo obrazovnu zadužbinu (Brahmacharyaashrama), a od 1925. ova škola na otvorenom čija se pedagogija, prirodna i Montessorijanska, značajno razlikovala od metoda tog vremena, je postala poznata kao Patha Bhavana.[2] Tijekom godina, škola se razvila u Sveučilište Visva Bharati (1951.), koje je privuklo mnoge intelektualce i umjetnike, ali i bengalske Santale[2]. Osim brojnih kolegija iz humanističkih znanosti, znanosti i obrazovanja, Visva-Bharati nudi niz glazbenih, plesnih i umjetničkih tečajeva te naglasak stavlja na jezične tečajeve. Čak i danas, Santiniketan nalikuje ogromnom kampusu, gdje se akademske i umjetničke aktivnosti, koliko god je to moguće na otvorenom, odvijaju u opuštenom i mirnom ritmu.
Civilna uprava i komercijalni objekti nalaze se u obližnjem gradu Bolpuru, gdje se nalazi i željeznički kolodvor.
Područje, prosječnoj nadmorskoj visini od 56 m, s dvije strane okružuju rijeke Ajay i Kopai. Iako se cjelokupni okoliš okolnih područja s vremenom erozijom tla (khoai) promijenio, zahvaljujući naporima zajednice središnje područje Santiniketana zadržalo je svoju bliskost s prirodom i obilje vegetacije<ref name=VB>.
Rabindra Bhavana, osnovana 1942. godine, neposredno nakon pjesnikove smrti, središnje je središte Visva Bharatija. Ima muzej, arhiv, knjižnicu i druge jedinice. Čuva veći dio Rabindranathovih rukopisa, korespondencije, slika i skica, 40 000 svezaka knjiga i 12 000 svezaka uvezanih dnevnika, fotografije i brojne predmete povezane s pjesnikovim životom.
Kompleks Uttarayana, koji se nalazi u sjevernom dijelu grada i nalazi se pored Rabindra Bhavane, sadrži zbirku od pet kuća koje je izgradio Rabindranath: reprezentativni Udayan i manje: Udichi i Punascha, te kuće od blata: Shyamali i Konark. Vrtove u kompleksu Uttarayan isplanirao je i uredio pjesnikov sin, Rathindranath Tagore.
Postoje brojne druge kuće: Dehali, Santoshalaya, Singha Sadan, Dwijaviram, Dinantika, Taladwaj, Chaitya, Ghantatala, Panthasala, Ratan Kuthi, Malancha i dr., svaka sa zanimljivom pričom koja je čini povijesno relevantnom.
Krajolik Santiniketana prošaran je skulpturama Ramkinkara Baija (1906.–1980.) koje su postale dio krajolika kojega je uredio slikar Nandalal Bose (1882.-1966.).
Skupina pjevača Baula u Santiniketanu
Upasana Griha paviljon
Prilaz Santiniketan Grihi
Udayan Griha
Natun Bari, zgrada sveučilišta
Kampus Vidyalaygriho
Jezična škola Cheena Bhavana
Sangeet Bhavan, škola plesa i glazbe
Kala Bhavana, umjetnička škola
Paschim toran, portal kompleksa Ashrama
Obitelj Santal, skulptura Ramkinkara Baija iz 1938.
Taladhwaj, blatna koliba sa slamnatim krovom izgrađena oko drveta palme
Chaitya, blatna kuća sa katranom na krovu predstavlja tipičnu bengalsku kolibu (1934.)
Kuća nobelovca Amartya Sena u Shantiniketanu
- Debendranath Tagore
- Rabindranath Tagore
- Amartya Sen
- Mukul Dey
- Aung Soe, koji je tamo proveo godinu dana 1951.
- 1 2 Santiniketan UNESCO (engl.) Pristupljeno 17. srpnja 2025.
- 1 2 "Visva-Bharati", Povijest Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. siječnja 2018. (Wayback Machine), Visva Bharati (engl.) Pristupljeno 18. srpnja 2025.
 |
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Santiniketan |
- Subhro Niyogi i Someswar Boral, “West Bengal: Rabindranath Tagore's Santiniketan a Unesco World Heritage”, The Times of India, 18. rujna 2023. ISSN 0971-8257 (engl.)
| Kulturna baština (37) | Utvrda Agra (1983.) • Povijesni grad Ahmedabad (2017.) • Špiljski hramovi u Ajanti (1983.) • Skloništa u stijenama Bhimbetke (2003.) • Crvena utvrda u Delhiju (2007.) • Arheološki park Champaner-Pavagadh (2004.) • Chhatrapati Shivaji Terminus, povijesni željeznički kolodvor u Mumbaiju (2004.) • Veliki hramovi dinastije Chola (Brihadeeswarar, Gangaikondacholisvaram i Airavatesvara) (1987.) • Harapanski grad Dholavira (2021.) • Špilje Elephante (1987.) • Špiljski hramovi Ellore (1983.) • Mogulski grad Fatehpur Sikri (1986.) • Crkve i konvikti starog grada Goa (1986.) • Spomenici Hampija (1986.) • Svetišta kraljevstva Hoysala (Chennakeshava hram u Beluru, Hoysaleswara i Chennakeshava hram u Somanathapuri) (2023.) • Humajunova grobnica u Delhiju (1993.) • Jantar Mantar u Jaipuru (2010.) • Arhitektonska djela Le Corbusiera, izniman doprinos modernom pokretu3) (2016.) • Skupina spomenika grada Khajurahoa (1986.) • Hram sunca u Konarku (1984.) • Kutab minaret s pripadajućim spomenicima u Delhiju (1993.) • Spomenici Mahabalipurama (1984.) • Mahabodhi (2002.) • Maratski vojni krajolik Indije (2025.) • Moidami, grobni humci dinastije Ahom (2024.) • Nalanda Mahavihara (Sveučilište Nalanda) u Biharu (2016.) • Spomenici Pattadakala (1987.) • Indijske planinske pruge (1999.) • Rajasthanske brdske utvrde (2013.) • Kakatiyanski hram Ramappa (Rudreshwara), Telangana (2021.) • Rani-ki-Vav (2014.) • Budistički spomenici Sanchija (1989.) • Santiniketan (2023.) • Drevno budističko nalazište Sarnath (2026.) • Taj Mahal (1983.) • Viktorijanski i art deco Mumbai (2018.) |  |
|---|---|---|---|
| Prirodna baština (7) | Nacionalni park Kaziranga (1985.) • Nacionalni park Keoladeo (1985.) • Nacionalni park Manas (1985.) • Nacionalni parkovi Nanda Devi i Dolina cvijeća (1988.) • Nacionalni park Sundarbans1) (1987.) • Nacionalni park Velikih Himalaja (2014.) • Zapadni Gati (2012.) | ||
| Mješovita baština (1) | Nacionalni park Khangchendzonga (2016.) | ||
| Nematerijalna svjetska baština (14) | Tradicionalni napjev Veda (2008.) • Ples Chhau (2010.) • Kalbelia, narodne pjesme i plesovi Radžastana (2010.) • Kutiyattam, sanskrtsko kazalište (2008.) • Ladakh, budističko naricanje - recitacija svetih budističkih tekstova u himalajskim područjima Indije, Jammuu i Kašmiru (2012.) • Mudiyettu, ritualno kazalište i plesna drama Kerale (2010.) • Novruz, proslava iranske Nove godine2) (2009.) • Ramlila, tradicionalna izvedba Ramajane (2008.) • Ramman, vjerski festival i kazalište u Garhwal Himalajama (2009.) • Sankirtana, obredno pjevanje, bubnjanje i ples iz Manipura (2012.) • Tradicionalna umješnost izrade pomagala od kositra i bakra zajednice Thathera u Jandiala Guruu, Punjab (2014.) • Joga (2016.) • Kumbhamela (2017.) • Durga Puja (2021.) | ||
1) Zajednička svjetska baština Indije i Bangladeša. 2) Slavi se u još desetak država sa značajnim udjelom iranskog stanovništva. 3) Nematerijalna svjetska baština više zemalja | |||
[[Kategorija:Naselja u Indiji]
